Bloger gloger

Dobrodošli na moj blog

26.05.2019.

ŠPIJUN ANDREW

Moj je artelje prije jedno dvije godine postao hostel nekakvih ublehaša, vucibatina, nehljebovića i bjelosvjetskih uhljupa, a uhljup sam i ja sam kad sam dozvolio da me taKi handre u „Zdrav mozak“.Isključujem tu Izeta Čabrića Isku zvanog Vaso mog rođu iz Doboja, ne znam kako je dobio nadimak Vaso. On ovako već par godina dođe meni Usarajvo na nekakav šahovski turnir, bude jednu heftu i svaki dan mi podnosi izvještaj od koga je izgubio i koji je potez bio presudan za protivnikovu pobjedu, a ja se u šah razumijem ko Mara u kriv kišobran, i interesuje me to ko` semafor u gta 5. Obično prespavam u stanu i u ovo doba godine me more fantmski bolovi legnem u pola tri, a ustanem u četiri i kad sam takav moš` me zgužvat i bacit u kantu za smeće. Rano mi je sad budit Isku i da mu bahnem u artelje a i ne slušaju mi se šahovski podvizi pa se odlučujem za Gazpromovu pumpu u Barama blizu moje zgrade, još krenem pješobusom parstotina metara da bih popričao sam sa sobom, a i da dobijem na vremenu. Na pumpi namigujem Putinu u mnogobrojne security camere čas lijevim čas dugim okom, Dzenana u šanku mi pravi Zombi kahvurinu, tu je i Almir kojem preporučujem da ne priča puno jer sam ustao jutros na lijevu nogu i molim Boga da naiđu pljačkaši da HIN podavim golim rukama. Izdeveram nekako tu na pumpi na jednom mjestu do pola osam prije gradskih gužvi i krenem ka arteljeu da probudim Isku. Kucam na vrata niša Isko ni mukajet , pa kucam opet ništa spava ko` top, u to dolazi ribar nerko i otvara ribarnicu do mene, ja opet kucam Iskoni ne otvara, zamišljam ga kako od ležaja ide po pločicama kao po šahovskoj tabli izbjegavajući slike da se ne saplete. Uđem kod ribara šutimo i pušimo, opet izađem da vidim jel ustao Isko kad on majko mila stoji na sred trotoara u pidžami na pruge, papučama i kapicom sa ćubicom gledajući lijevo desno, kad me vidje nasmija se, radoznali vozači koji mile u svojim konzervama ne trube jer imaju uživo pozorište, već počinje saobraćajna gužva, a meni naumpada priča o stotinama hiljada novozaposlenih i pomišljam to je to, bravo , hvala Bosno, hvala ti zemljo,hvala ti vlado pogledaj ove svoje napaćene Bošnjane, al mi naumpada i da je to bajka, pa se mislim onda kud će svi ovi ljudi vako sabahile, ulazimo u art. Sjedim sa Iskom pijemo kafu nemoram ni pitat šta je jučer bilo znam da je izgubio, no nisam u pravu. Sav euforičan Isko prostire između nasKe linoleumsku šahovsku tablu koju nosi urolanu u untrašnjem džepu sakoa vezanu gumicom za tegle. „Jooojj rođo pobijedio sam sinoć Kamberovića“ , sav ushićen reda figure, „Podero sam ga beba zvečku“. „ On odigra F 4, a ja mu zadam sa ove strane eliminišem topa, blokoram konja i udarim pravo na kralja, ja kako me je pogledo Alahu dragi, nije imo đe`. „Pa koji si sad na listi“ ? KaE `: „Stodvaestprvi“. „E Jebiga“, rekoh“ Hoš ti hamburger il burek od Šiptara“, ustanem na noge lagahne i pedala. Ne znam šta je bilo na kraju sa Iskom i na kojem je mjestu završio turnir, uglavnom mene je sutradan nazvala Arijana da li mogu primit nekakve što će doć da puštaju nekakvu muziku, a da je glavni za to taj neki njen jaran Andrew. I kao taj Endrju će koliko sam razumio imat svoj Đem sešn ili neki performans. Kad sam je pitao kakva je to muzika reče mi kako je to naka Noise muzika, ja nikad čuo kontam neki novi RAP samo bučan, pitam je jel to baš nešto popularno, ona se smije i kaže imaju trojica u Sarajevu što to vole. Pitam je i ko su ti likovi što će još doć, kaže ma ima ih odsvakud, ma nemaodakleihnema, jedan je sa Kariba , pa francuz, Švabo ima i jedan Englez. I baš je taj bio pravi Englez i pravio se Englez oko plaćanja, ja mu govorim da je cijena u eurima , a on daje u markama konvertibilnim. Nekako mu objasnih na kraju i isplati me, pomislih bogami je ovaj neki Fočanski Englez od para se rastaje teže nego od duše, šalim se ba dobri su ljudi Fočaci. Helem neise urade ti ovi likovi plakat za pomenuti događaj, zalijepe jedan na artelje i uvatiše se noge dalje lijepit po gradu, kontam bolje da ste ovu trojicu nazvali telefonom i rekli to i to je tu i tu, al haman oni kontaju hajd nećel se još ko zajebat. Gledam onaj plakat na vratima arteljea, bio je to crnobijeli plakat na kojerm je pisalo PRAYING FOR OBLIVION, bio je crnobijeli zato jer su takvi haman džaba, a onaj u koloru je marka po komadu. Na plakatu je bio i njemački vojnik sa nekakvim protivtenkovskim bacačem na leđima, imao je i pravi pravcati hitlerovski šljem, u daljini su se vidjele fabrike u dimu kao poslije bombardovanja Berlina. Zadam se ja googleu šta je to i kakva je to muzika, izučim i youtube jedno tri minute skontam doma, mislim se bože baš nije ni čudo što ima toliko publike, otprilike sa svakog kontinenta po jedan ljubitelj ili ti fan. Pa onda kontam iz Sarajeva čak i trojica nemoguće mora da su dofaćeni i to dobro. I, boga mi, bio sam upravu odem ti ja tu noć oko dvanest, u gluho doba, a počelo je to u 22h, al kontam dok se zagriju malo. Pariram blizu arta i kako sam dofatio za šteku od vrata zakoračio da udjem tako sam nama iste sekunde zatvorio vrata i iskoračio nazad, stojim na trotoaru i kontam gdje ću sad jadna majko, al hajd opet skontam sjest cu zapalit jednu, ispoštovat ih i fataj se noge. Prepoznam odmah ovu trojicu iz Sarajeva, uživaju ljudi, ovi odsvakudodnekud uživaju li uživaju, pokušam i ja naći nešto lijepo u tome, al džaba ne ide. To je meni, blago rečeno, izgledalo kao da se vozim u pokvarenom helikopteru i to onom MI8, kojem samo što elisa i svi ostali dijelovi nisu odletjeli širom neba. Ova bi se muzika mogla opisati još ovako, zamisliš da si patuljak i sjediš u ogromnoj mašini drobilici koja ima na hiljade čekića koji udaraju u nakovnje, naumpada mi poslovica kad si čekić udri, kad si nakovanj trpi, pa mislim se trpi konju. Fino kulturno ugasim cigaru u pepeljaru i ufatim se noge što dalje i što brže odatle. Dođem sutra oko 11h svi spavaju unutra, probudim sve i hajmo reko na noge lagane, plate mi 50 eura i počeše motat one kablove, al onaj glavni se dovezo mene kao imamo nešto da pričamo. Odoše tako oni svi, a ovaj osta sa mnom u artu i priča mi priču kako je on svjetski putnik i kako sad nema para i nema gdje da spava i kako bi on ovdje vrlo rado spavao i kako je ovdje dobra atmosfera i sve ostalo. Kaže da će dobit pare za nekih 7-8 dana western unionom i kao eto da kažem kolko bi to koštalo ma kontam ja 20 maraka dnevno, a bit će kaže mjesec. Kontam mjesec dana po cvaju dnevno, moći ću kupitit lamperiju druge klase za vikendicu i još će mi ostati tri stoje za kakvih zajebancija, ko ja , ne znam ba sa parama, uvijek odu na neke gluposti, ne znam šta mi bi neki dan kupih 500 komada 7,62 municije za kalaša, ma tačno se nekad naljutim na sebe , pa se mislim meni treba dat marku dnevno pa troši kako hoćeš i na šta hoćeš. I tako je to bilo dam ti ja njjemu ključ i napomenem samo nemoj srat nije ono wc šolja već bide i FI je 50 ne znam iz kojeg razloga, znači samo ožeš bacit piš, a imaš BBI I SCC ne zna se šta ti je bliže pa seri tamo, klimnu kao da me je razumio. Razmijenismo brojeve i ja razgulih na planinu kod Bakira, to se samo tako kaže, on tamo živi, a ja bajagi imam vikendicu, ali to je druga priča. Kkao se vozim prema Poljinama razmišljam kako me sve više i više nervira grad buka i sam artelje, moram plaćat obaveze, a stalno sam u šumi ko Grizli Adams samo mi fali mečka, al bit će i to kakoj` krenulo. Zaboravio sam na artelje i na Endrjua jedno deset dana, sjetio sam se toga kad mi je ponestalo para, otišao sam to popodne i zatekao ga kako spava, pitam za pare kae` nema ali da će biti za dan ili dva. Za dan dva opet odem kaže on opet za dan dva, odem opet za heftu kaže bit će za dan dva i gleda negdje u prazno. Dan dva, dan dva, tako je prošao mjesec i opet nema para. Nisam baš dobar sa engleskim ali mu kažem na našem pa dobro što me jebeš reci nemam niti će bit i onda ćemo dalje vidjet šta i kako, nego mi tu razvlačiš dan dva, dan dva. Odem ljut, hajd kontam izaći će sam, opet dođem za dva dana, kad on kupio viski pjan ko dara, i još haman urokan s nečim. „Money“ Gleda me blijedo i reče :“No money“pa se iskezi. E dobro majčin sine hodera vam. „ Slušaj plaćaš sad ili izlaziš odmah, i to ne iz arteljea nego iz Sarajva letiš pravo u jebeni Bafalo“. On je inače iz New Yorka , Buffalo mislim se kako svi koji dođu od tamo kažu da su iz velike jabuke,a on iz krave. Dobro skontam se lik je narkić hem pjan, dam mu saopštenje da izađe i da ga ne zateknem kad dođem sutra. Sutradan mahmura i samo nešto mrnđesa e tu mi digne živac, kontam onu noć je imao performans nešto on veliča Firera, kontam jebo ti Hitler mater stara Bosanska psovka. Sjedim prekoputa njega i on gleda onim Švapskim očima u mene ali gleda tako da me zajebava, odjednom ustade i poče pakovati stvari. E neš majčin sine. Obu čizme na gole noge, a čarape gurnu džep jakne nešto kao Američka vijetnamka samo se vidi da je baš njemačka ima i zastavu.Sve mi je to ličilo kao ono Iskino igranje šaha sad sam bio ja na potezu. Ustao sam zaključao atelje progutao ključ u džep, bio je to šah mat, uzmem mu onaj ruksak istresem prnje, nigdje para, uzmem laptop i pogledah na podu pasoš, pravi američki pasoš, uzmem i njega. Otvorim pasoš kontam jebomajku pomalo ličimo nacrtam bradu i odoh u ameriku čemeriku. Poče se on bunit i galamit primjenim tu odgojno popravnu mjeru tipa šamarčine da je odmah sjeo na onu klupu od palete. Hjmo reko malo prošetat uzmem ga za rukav izvedem napolje ko dijete, i kažem kad nabaviš pare dobit ćeš laptop i pasoš, jebo te Firer sjedam u auto i furam na planinu, a sve mi u glavi kako je onu noć govorio kako je on špijunac i sve više sam ljut kad pomislim kako veliča Hitlera i taman izgleda kao Esesovac. Noćim ja tu noć na planini ne sjećam se koji je bio dan, uglavnom sutra odmah ujutro mi zvoni telefon vidim nepoznat broj al` poznat 226 603 jednom me zvao taj broj u vezi nekog problema ali to je druga priča. Kae` tam` s druge strane „Jel taj i taj „ Rekoh : „ Ja sam taj i taj, izvilte“ Kae` ovdje policijska stanica centar, Marindvor, trebali biste hitno doći u policijsku stanicu ili da kažete gdje se nalazite da dođe vozilo po vas. Sad kaem` ja :“ Naći me ne možete jer ni šejtani ne znaju gdje sam, a da dolazim u policiju stanicu ne pada mi na pamet“. Kontam da nisam gdje prošao kroz kakvo totalno zabranjeno crveno, da nisu skontali da sam u ratu posija skoro dulum trave, a l sad brte nemam oraha u dzepu. Tako ja njemu i velim, „bogami jaro ja nemam oraha u dzepu, sta cu vam ja. Naumpada mi vic kad je Muji došla policija na vrata, pita Mujo ko je , kažu ovi POLICIJA. Kaže Mujo „pa sta hoćete“. „Da popričamo malo“ „Kloiko vas je“ pita Mujo „Dvojica“. „Pa eto popričajte“ veli Mujo. U to mi naumpade Andrew, morfada je to kučkin sin. Tad reče nako malo strožjim glasom „ Oduzeli ste pasoš američkom državljaninu otuđili kompjuter i ako hitno ne dođete izdat ćemo nalog za hapšenje i potjernicu za vama. Vidim ja da je džaba objašnjavat kako je sve bilo. Još doda bogami je bolje da dođem jer će se stvar riješit ovdje je čovjek iz američke ambasade koji ne želi da bilježimo ovasj slučaj., i ako vratim pasoš i komjuter sve će biti zaboravljeno. Kažem ja njemu kako mi žućo Endrju duguje 6 stoja i kako će dobit nazad sve što je njegovo kad mi da pare.. I prekinem tu tuuuuuu. Nije prošla ni sekunda kako treba opet zovu. E vako kaže lik sad normalnim glasom „ Hajde oni te zovu da riješite problem.“ Kontam što hoće da me namame, naumpadaju mi razni montirani slučajevi Ševe, Herenda, ubistvo ministra, ma ja vako to počinje. Kontam ipak mi je tamo šest stoja pa ako će me šta strefit strefit će i tako itako. Penjem se u policijsku stanicu prema policajki na prijemu, rekoh čekaju me tamo ja sam taj i taj, aha nasmija se i uputi me u sobu 3. Kad tamo sjedi Endrju okljunio ko pokiso galeb, kraj njejga nakav u kravati priča Teksaškim naglaskom i mrko me gleda tu su još i tri policajca. Pozdravim ih klimoglavom i stanem na sred sobe tako da su svi ispred mene držeći kompjuter u rukama. Razjasnim im situaciju u dekiku. Kravataš iz USA ambasede izvadi pare iz džepa izbroja 600 USD. I pruži mi ih, uzmem novac stavim laptop na stol i na njega onako ovalš nabacim pasoš, eto vam jebo vas on, kontam u sebi. Nisam se zadržao u toj prostoriji ni deset minuta, samo sam pitao i zaključio sam da sam sada slobodan i da mogu da idem, okrenuo se i izašao. Jedno mi neće nikako biti jasno kako je moguće da se tako nešto desi, da neko iz ambasade dođe i direktno da novac za ovog Andrewa, i to što je još on spominjao u pijanom stanju da je špijun. Sve mi to nekako smrdi, mnogo više od kako mi je neki dan na facbook stigao zahtjev za prijateljstvo od Lionela Diesmonda sa Endrjuovom slikom.

05.05.2019.

NARODNI LIJEK

Slušam kako mu zvoni telefon, a on neće da se javi, ili ipak ne čuje, pomislim na tren, ali ipak će biti da neće da se javi jer mu slijedi psihički degenek.Obično je oko ovih doba je u svojoj autopraonici, u kojoj je sve na principu Alan Forda, Cvjećarnice i Max Bunkera. Čak šta više on liči na Jeremiju.Znam da obično priča sa mnom na interfon jer su tu Enes i Sandžo Bilal,i još poneko od komšija pa počne šupljirat neku priču koja ne prolazi ni buvljaku, ali to je on jednostavni i dobri Manče.Napokon se javi. "Selam alejkum"Osmane Kadroviću. "Zdravo" "Selam alejkum", ponovim, "Pomoz bog, faljen isus", osu iz usta ko` iz drobilice. Smijem se, "Imal bujruma"? "Ne dolazi vamo vehbijo. "Nisam ja bolan vehbija" "Jesi, jesi ti si kolovođa, ceribaša". Evo I Enesa sve te sluša kaže da te se odreko ko` jarana",i još poče lajat nešto, čujem Enesov glas odud "De Beha pusti budalu, znaš da si ti moj brat". "Znam Enčo lutko moja, nego što će te tu pobogu brate, znaš da tu ne treba ulazit bez abdesta". "Šuti ne dolazi ti, kad smo mi ograjisali". "E ako hoćeš doći ću ja abdest imam , proučim el felek, en nas, ihlas i eto me, ba". "Ma jok ba odoh i ja evo i "sandžo hoće da ide, a ja moram nešto varit imam neku ogradu". "Eh dobro moj Enčo, nego de pitajte Mančeta pomažel mu onaj lijek narodni što sam mu dao". Kad se otud prolomi gromoglasan smijeh. "Narodni lijek hahahha". A bilo je prije mjesec dana vako, svratio ja kod glavne uloge ove priče Mančeta. uvrno se ko` feder, šta je to kae`m, "ufatilo me u leđima". "E čuj, pa jel opasno", pa vidiš bolan da hodam sve ukoso i da sam sav ko šasija od Stojadina". "Nego ima li kakav lijek za ovo, vazda pričaš o nekim narodnim lijekovima". Imam bolan kako nemam. "Daj koji je reci", pomagaj". Da bih bio što uvjerljiviji počnem mu sa pričom dal se sjeća kao dijete kad je bio, pa kad bi se posijeci na nešto hrđavo da to trba zapišat. "Ma kako ne znam ba, vazda sam to radio " E pa vidiš Manče i ovaj ti je lijek na toj osnovi. "Kako", kae`. Uzmeš dvije suhe šljive jednu metneš u usta drugu dole u da izvineš g... i svako pola sahata mijenjaš šljive, onu što je bila dole stavljaš u usta i obrnuto i tako cca 24 h. Garantovano će ti bit bolje. Zovnem ga sutra: "Jaro kako je, jesul bolje leđa. "Ma i dalje sam uvrnut ko šasija od Stojadina, a l mi nije na um da me boli od gorčine i smrada u ustima, sve dišem na nos. Al danfa od nekud, pa danfa, makar mi je bol nije na pameti. E vidiš Manče to ti je sve od onog lajanja. Šalim se ba dobar je to jaro moj.

14.04.2019.

OTVORENI PRELOM DUŠE

Stajao sam u gasulhani i gledao u blijedo, beskrvno lice komandira čete Nusreta Kakeša, bilo je to u gasulhani džamije u Ahimbašićima, ne sjećam se koja su mogla biti doba valjda nekad poslije podne i znam da sam olovnim nogama otišao do šehidskih mezara ,i svi su koračali olovnim nogama cijeli naš vod, zaključio sam jer nikad stić , osim što je bio komandir čete bio je i komandir našeg voda. Njegov tabut u još olovnije ruke mi je predao čini mi se Midhad na čijem sam licu vidio hladan bezličan pogled. I lica svih ostalih su bila hladna i bezlična i kao da su se svi pitali šta ćemo sad. Posebna je priča o vremenu prvodenim sa Kakešom kao komandirom našeg voda o svom tom odnosu, njegovom karakteru i pažnji prema svakom čovjeku pogotovo prema nama koji smo bili mlađi ispod 20. Cijelim mojim tijelom vladala je neka pometnja, neki kuršlus koji nisam mogao objasniti, uglavnom najgore je bilo u predjelu grudi, a tu je duša, što se tiče nje imao sam osjećaj da boluje od otvorenog preloma. Sjećam se isto tako i lica Sejfe, Ramiza, Nusreta, Sidika, Mehrudina, Osmana, Ibrahima, Mustafe, Suada, Mejfudina, Almira i svih ostalih i postavlja mi se pitanje koji je broj, a ne ne znam broj niti želim da ga znam, znam samo da se sve bijeli, da je mezar do mezara. Ova bi se priča trebala zvati lica ali ne mogu je tako nazvati jer sam svaki put kad bih gledao njihova lica doživio otvoreni prelom duše koji nikad nije zarastao, i svaki put svakim novim poznatim licem ta je rana postajala sve otvorenija i otvorenija da bi na kraju došla to tog stadija da ne može uopšte zarasti i onda je duša ostala tako ogoljena i otvorena, da se može vidjeti taj lom, može vidjeti na prvi pogled ne ko ima vješto oko nego svako ko je vidio takva svoja draga lica

15.03.2019.

KAD SAM BIO ČETNIK

O kako je taj dan bio dosadan dan i pomisliti ne bi mogao da ću iz takvog dana zaraditi belaja i da me moj rođeni jaran koji je u vojnoj policiji, s kojim sam prošo` Bunu i Bunicu goni ispred sebe i podbada puškom pod rebra, a to sve iz zajebancije jer je iza nas išla neka djevojka, koju je on htio tako očarat. Uhudo su mi bila maštanja da će nakon što zamaknemo iz vidokruga kuće gdje je bila komanda batoljona gdje su me osudili direktno i automatski, spustiti pušku, zagrliti me do osnovne škole u čijim je podrumima bio zatvor za četnike bilo koje vrste, smijati se i navaljivati da mu ispričam kako je sve bilo. Spomenuh već da je bio dosadan dan, dosadan toliko da nisi mogao razmišljat ni očemu, uhvatiše me filozofske premise kako ćeš ramišljati ni o čemu, ta ništica nije moguća nakako, čak ni ne možeš nezamisliti ništa, niti je možeš ne uraditi, ništa ti tu ne možeš, niti šta možeš, e sad sam zagrdio pomislih, i to je ustvari bio okidač koji mi je kazao da mi je dosadno, bacih ispušenu cigaru do balčaka. Bilo je podne kao „Tačno u podne“ u onome filmu, sunce se kao konj propelo na sred neba žarilo i palilo, sve je bilo sprženo trava žuta, nepokošena, cvrčci i popci mozak popiše da izbudališ pa hajd. Preko puta mene sjedi nikad definisani Roha, ja mislim da je to jedini slučaj u istoriji da se mater pokajala što je rodila dijete, kao i Muju s kojim je Roha na istoj frekvenciji, pa kakva god ona bila. Nisam ni ja bio daleko od njih tog dana ali samo tog dana Boga mi. Oni su bili tak`i stalno i ja taj tempo ludila ne bi mogao izdržati. Inače je to bio vod sa posebnim potrebama, pola ovih starijih nije služilo Jna, jer je bilo ticasto, do kosti, recimo evo gledam Sabriju i mislim se ko` mu dade tavko ime kad čitaš ne znaš jel muško il` žensko, jednog dana poludi iz čista mira :“Đe mi je žena i đe mi je žena“, jebla te žena na to će Hasib, kolji je bio strašljiv k`o zec al` kad se naguta Damirovih tableta nema boljeg borca.“ Jebe se neđe u izbjeglištu k`o i moja eto“, umal` se ne pobiše. Dali su nam materijal da ih zezamo, što je kasnije često bio slučaj pa je bilo i potezanja oružja jednih na druge. Inače se taj rat uvuko ljudima u kosti ako bi sastavili tri dana da te ne pukne adrenalin, došlo bi do međusobnih sukoba unutra voda, i uvijek iz gluposti ili dosade. Mujo je bio pametan ko` konj, Roha je bio glup, ustvari pravio se glup, a ja ću kasnije skontati da sam i ja glup jer nisam do tog dana znao kako ustvari radi puška, kako puca metke, kako puca rafalno i tako te pojedinosti, ruku na srce nisam o tome nikada razmišljao, moje je bilo samo da povučem obarač i pucam najdraže svjetleće metke, naravno po noći. Helem neise smotam ja desetak cigara naguram u kutiju VEK-a gdje je bilo još šest originalnih. No da se vratim na priču o tome kako smo zaradili zatvora, ukor komandanta i eto malo prinudnog odmora, trajalo je tu noć i sutradan do podne dok komandant čete nije urgiro kod kom.brigade da nas puste kako nidmo to zaslužili itd. Dakle bili smo gore na Mujanovom Mezaru u glavnoj zemunici za ispomoć, tu u blizini je bila i poznata lovačka vikendica sad u njoj vojska spava, ko smije jer se vidi sa Ozrena i sva je od gelera za čudo je bilo kako je samo jednu granatu primila pod rogove. Zemunica je bila dobro sigurnija i bila je velika cijeli vod bi u nju stao bila je možda duga deset a široka pet metara imala je malu kuhinjicu peć i sve te krevete na sprat. Bili smo tu samo u slučaju napada i nismo išli na liniju odbrane osim Baglame koji se volio igrati sa snajperom. Par puta bi išli Hamza i ja tamo upoznavali novu raju.Većina vojske se motala oko zemunice čistila oružje, brali gljive lovili divljač i slično. To jedno provjeravanje i čišćenje oružja dalo nam je odličnu ideju po našem tadašnjem mišljenju. Što se tiče samog koncepta te male akcije ona nije upošte loša, niti je imala loše namjere bila je inspekcionog karaktera. Mirno je ko u grobu na liniji nimalo puškaranja poneki snajper naš i njihov se javljao ono s vremena na vrijeme tek toliko da se zna da je rat, a sunce žeže . Ja sam pregledao svoju pušku rasklopio je iz dosade i malo podmazao, uzeo bijelu traku širine dvadesetak centimetara zovnuo Rohu i trazio da pruži ruku, svezao mu je iznad nadlaktice i crnim flomasterom nacrtao krst i četiri „S“ našom ćirilicom naravno , iznad znaka napisao „VOJNA“, ispod znaka „POLICIJA“ izgledalo je kao pravi vojni amblem i golem od ramena pa skoro do lakta. Tada mi se rodila strašna ideja saopštih Rohi, Muji, i Baglami da odemo dole prema selu Riječanima gdje je naša linija od četničke udaljena skoro i kilometar i da vidimo kakva je situacija kod srbova na liniji, da klepimo šta naoružanja. Napisao sam još tri takve trake i kad smo se odmaknuli dovoljno od ostatka voda stavili smo ih na ruke. Dogovor je bio ovakav ići ćemo u razmaku od pedesetak do sto metara ukoso prema njihovoj liniji na špicu ću biti ja, a oni iza mene, kad stignem do određene tačke dajem znak i kreće jedan, krenuo je Roha, a Mujo bi ga pokrivao, Baglama bi držao odstupnicu po potrebi zavisi kako se situacija bude odvijala.Nismo nosili motorole. Odmakli smo dobro od naše linije i po mojoj procjeni sam na pola puta da dođem do četničkog rova, totalna tišina najveću buku sam pravio ja i to mi se nije nikako sviđalo, pomislih da skinem čizme da idem bos. Legao sam i osmatrao petnaestak minuta bukvalno ne trepćići, u grudima mi je bio neopisivo dobar osjećaj, srce mi je ponekad ubrzano kucalo molio sam Boga da uočim četnika, na kraju mi i naumpade mogao bih jednostavno na blef ustati i hodati tamo preko livade do šumarka koji mi je bio naprivlačniji i u kojem je možda bio rov. Preko livade nije bilo nikakvog tranšea nikakvog traga da je možda negdje blizu neki njihov rov. Zviždukao bih neku četničku pjesmu spremte se spremte četniciii silna će borba da bude, vodeći računa da se moja traka sa četiri ESA vidi i da sam lijevom stranom okrenut prema njima tako da vide da sam njihov. Ležim promatram još par minuta, okrećem se provjeravam gdje su roha , Mujica i Baglamaš, pa ponovo promatram naprijed. Ne neću ustati i samo ići, zagledam se ponovo u šumarak nešto mi se učinilo kao da se miče ali bio je to vjetar koji je njihao drvće. Po mojoj procjeni ispred naše linije smo nekih 700 800 metara ali nju nevidim od neke ograde i rastinja.Ovako, dogovorim se sa sobom krećem nizbrdo do usjeka koji nikako ne može biti rov pa ću se polahko penjati prema šumarku. Lagano sam sišao par puta zastajući i osluškujući, znam da sam se onoj trojici haklamaša izgubio iz vida ali će oni sačekati da vide šta se dešava. Polako sam napredovao uz jednu ogradu koja je vodila prema šumarku samo sam bio sa pogrešne strane pa se provučem ispod granja na drugu stranu samo sad su me mogli vidjeti sa naše linije i ako je neko sa snajperom mogao bi me ubiti ko zeca. Tada je iza mene nešto zašuškalo kao koraci, ali se odmah javio sa onim „ks ks“ bio je to Baglama. „Nećeš sam“, veli. Na sebi sam imao američku uniformu, bila je to polovna izblajhana alfa uniforma sa vodoravnim koncima za koje smo čuli da su to niti protiv infracrvenog svjetla čega li tako da si bio noću praktično nevidljiv ja koje mi sreće sad i što će mi dobro doći.Bila je to odlična uniforma, odličan kroj i dobro mi je stajala. Pomisao da ću ubiti par četnika i uzeti njihovo naoružanje cigare municiju i ko zna šta pokrenu me još dalje stigao sam desetak metara do šume. Znam da sam sada bio vidljiv njima dvojici i vjerovatno su me primjetili. Odlučio sam da se privučem još bliže do jednog grma u kojem pomislih leži zec, i iz kojeg mogu vidjeti već unutrašnjost šume i mnogo više. Stignem tamo puzajući pazeći da što manje pomjeram rastinje oko sebe, maksimalno načulim uši ne bi li čuo štogod. Išaretim Rohi šta on misli, ima li koga slježe samo ramenima,“ kao ne znam“. Ništa samo hučanje vjetra, ptica kreja, dok tako ležim pored žbuna gledam u zemlju osjećam miris trave i osjećam kako mi je koljeno mokro bilo je kiše skoro, svo vrijeme slušam, slušam. Razgrćem malo trave i čupam je da vidim šta se dešava u mikro svijetu, par mrava furaju negdje za njim neki veći i svi tačno znaju gdje su pošli, fascinira me to, pomišljam kako ih veliki ganja, uvijek neko nekoga ganja dahnut mu ne da jebemtiživotkojijeilijep ujedno. Nekakvih još bubetina ima malo gledam i odlučim ustati lagano, lagano, lagano. Usto i gledam spreman da zapucam prst na obaraču, drhti od uzbuđenja, odmah iza prvih drveća u šumi vidim iskopanu zemlju nalik na grudobran rova, tamo malo dalje u raslinju se vide i grede od zemunice ili rova ali žive duše nema, glasa nikakvog nigdje ni mukaet, nigdje nikog.Gledam, gledam pusto. Numpade mi dobra pjesma „Pusta li si Bosno moja pusti li su rovovi tvoji jebo li vas Karadžić“ i kontam sad ili su me pustili da me roknu na sigurno ili baš nejma nikog, kontam nema šanske da je negdje drugo rov ovo je idealno mjesto. Kontam da zovnem Jovane sine moj jesil tu. Roha je ustao nanišanio prema šumarku ali se ništa ne desi. Nikoga nigdje ba.Nikola , Nikola Nidžo brate srbine to nako srednje izustim, samo mi je mogla bukva odgovorit, još jednom malo jače viknem Pero, niđe braće, onda ustanem i krenem pet šest metara visoke trave gazim, uđoh u šumu, ispred mene taj grudobran desno natkriveni rov popnem se i na njega pogledam tamo malo dalje nikog nema, otisaka u tranšeu ima ali su stari dvatri dana uđem u tranše u rov ima čahura koliko hoćeš postolje od mitraljeza nekog. Roha hoće da ponesemo postolje,“ šta će nam to“ odgovarih ga, ko će to vukljačit. Da smo barem ponijeli kakvu minu, Roha izvadi bombu kašikaru iz džepa, otkopa malo rupe u zemlji i za cca minuta 5 postavi ono postolje mitraljeza na nju. Namignu mi i reče : „Da ih malo obradujemo“Sa druge strane rova kao prema njihovoj teritoriji ima desetak čahura od nakog topa odavde su pucali na našu liniju koja se vidi kao na dlanu, sve brzo pregledamo još jednom da nema šta pa se odlučimo vratiti do njih dvojice. Tako i bude opet istim putem ali sad mnogo neopreznije jedino mi zalupa srce kad sam pomislio na mine pa bože kontam nisu mi do sad ni na um pale, ma nema ih izgovoriš u sebi i onda nekako bude lakše, a i ne bude ih baš. Da ih je bilo znao bih il ne bi znao, znao bih ne ne bih znao, znam samo da bi nas bilo svukuda okolo. Dosad su nas njih dvojica već primjetila izađemo na čistinu i zagledam se prema našoj liniji ista situacija nigdje nikog. Kontam možda je rat u međuvremenu završio. Tada ipred mene izlaze njih dvojica i praveći se da pucaju prema meni izgovaraju one zvuke kao djeca kad smo ratovali „rata ta ta ta ra ta“ Roha je bio negdje zastao, ja se pravim pogođen i padam na zemlju. Bahnu Roha. Dolaze i njih dvojica i sjedaju do nas , Hamzaga vadi cigare i dijeli nam, Roha vadi upaljač pripaljuje sebi vrlo kratko gori taj plamen pa onda svi sa njegove cigare pripaljujemo sebi, nisam zapalio tri sata pa mi cigara leže ko budali šamar. „Rov im je gore u šumi ali nikog nema, bili su skoro možda prije dan dva“ . „Ma ja patroliraju samo, malo zapucaju i odše dalje mamu im jebem“, doda Roha. „Da ih nekad čekamo“ „Mogli smo“, Mujo će na to „Bili bi u plusu za BST, plus svaki ima pušku. Meni trebaju čizme kontam, a nema boljih od njihovih iz JNA. „Vidjeli smo te svo vrijeme i mi smo i kontali da si otišao prema tom šumarku i da je tu najvjerovatnije rov“. Hak : „Šta da su bili tu ubili bi nas“ Roha: „Ma de ba, bi malo sutra pa imamo i mi puške jedino je bitno ko` koga prvi skuži“. Jebiga hajmo. Krenemo se prema našoj liniji zastanemo pogledamo vide se puškarnice od rovova, vide se grudobrani, al niko da vidi nas, ovo je isto toliko opasno kao da prilazimo četničkoj liniji jedno je sigurno, sigurno nećemo dobiti rafal jer je naredba o pojedinačnoj vatri. Opsano je i ovo do boga da smo barem tamo momcima na rovovima rekli da idemo ali nismo niti znamo ko je tu na liniji. Prišli smo skroz blizu u razmaku od po desetak metara i pričamo samo išaretom i očima. Nikog nema da osmatra priđemo još bliže, sad upoređujući od one naše zemunice na mujanovom Mezaru ima tri četiri kilometra ko zna koji su momci ovdje na lini ali vjerovatno su iz naše brigade. Začuše se glasovi Hak mi išareti da idem na desnu stranu , Roha je uz mene ,Baglama je lijevo od njega i dolazimo da samog rova pod grudobran. Zavirih kroz puškarnicu u rov mitraljez 53. stoji na svom postolju, jadna majko pomislih „Ja odbrane i govana“ ko će pucati da smo četnici. Rohin srednji prst i rad vamo tamo zatim znak sa objke ruke kao delfin kad se baca iz vode značio je da izlazimo pred njih, da ih zajebavamo. Čučnuo sam i proviorio iznad samog rova jedan naš vojnik je nešto deverao oko radija tražio stanicu , drugi je ležao, a puška je bila od njega tri četri metra, treći je kao da je negdje krenuo ili od nekud došao imao pušku na leđima, a remen puške mu je prelazio preko grudi. Dok je on skine i zapuca možeš otić u Doboj. Ustajemo brzim koracima iskačemo pred njih puške su ruci s prstom na obaraču, svako od nas upire cijev prema jednom od njih ja biram onog što leži prilazim mu i njegovu pušku nogom šutam dalje od njega, kad sam je opalio nogom ode skroz u granje, a on je samo isprati pogledom. Progovorim nako ozbiljna lica: “ A balije lafite aaa, mamu vam jebem“. Ne trebam vam opisivati face tih ljudi, okrenem se da što bolje vide moj znak na ruci sa krstom i ona četir „S“. Mislim da su i danas ako i zbog čega drugog na nekim sedativima, ovo momci. Sljedećih dvadesetak minuta svog života ova trojica će pamtiti dok su živi i nikad više neće biti na liniji, a da ne gledaju premaq neprijateljskoj bit će to sigurno dobri osmatrači. Roha se dobro uživio psuje „Ljeb“ „Tako se osmatra, aaa mogo nas je bataljon doć“ Boje njihovih lica govorile su sve. Mijenjale su se iz zelenih žutih crvenih, naj jadnije je bilo moljakanje da ih ne ubijemo, molećivi pogledi, imaju djecu , jebeš rat i tako to. Idete sad s nama u Doboj, fino u zatvor ili neki logor nači će se već mejsta, niste htjeli ostati u Jugoslaviji evo sad je Jugoslavija došla vama i očito da vas voli jer vas vodi sebi.Progovori onaj jedan što je ležao:“Ma ne mojte nas molim vas vodit, nigdje“, poče da se pridiže iz ležećeg položaja, puškom mu pokazah vraćanje u prvobitni položaj. Vrati se, razočarana pogleda. Roha: „Da ih zakoljemo jebo ih Alija“, pa izvadi nožinu. Ja onom jednom naredim :“ Vrati i ruke na potiljak kako su bile“. Poslušno i brzo ih vrati. Sve bi ovo bilo još bolje da smo ovako upali četnicima i najedanput mi je bilo dosta svega, naumpade mi ona narodna „Zasviraj i za pojas zadjeni“, beli smo zasvirali , nisam mogao više izdržati i počeo sam da se smijem Roha vrati nož u korice, Muha i Hamza se odvališe smijat, a ova trojica su počeli da se tresu kao vrbovi prutići jedan je počeo da plače , vade drhtavim rukama cigare onaj je jedan kobajagi pokušavao da smota cigaru ali bezuspješno ruke su mu se tresle kao da je sad pustio vibracionu nabijačicu koja nabija tampon kad se hoće nešto asfaltirat. Ovaj što je ležao sa rukama na glavi ustade ; „E nek` ste nas sjebali svaka vam čast, sve hoću da ustanem da osmotrim ali neda mi se nikako, ma linija mirna ko` bara“.Ona dvojica bijahu jako sretni i mi se uzbrdo uputismo prema našoj zemunici.Ostatak dana smo proveli zezzajući se igrajući karte u cigare i metke. Sutdradan novi dan nova nafaka, ili neko novo sranje biće najprije da je ovo zadnje.Prilazi mi komandir Enes fin je čiko sa nekih 45 ljeta u guzici inače simpatičan Bošnjo,podiže obrve i reče: “Šta ste te juče uradili vi diverzanti“aa „Gdje su ona trojica“, Šta ja znam gdje su idi traži ih“ „Pa šta je to bilo dole na liniji“ „Što pitaš brate kad znaš“odgovorih- „Doći će vojna policija po vas“. „Neka dođe“. Roha i Mujo su odmah poslije doručka otišli na liniju prema Becnju Muha je ponio snajper rekoše mi dole u vikendici Sead i Osman oružari. Vadim, palim cigaru komandir Enes odlazeći od mene reče:“Kad ih vidiš reci im da mi se jave u ikm-u sam“, pa se okrenu : „Ustvari dođite svi zajedno“ Klimnem glavom , kontam gore bi bilo ne doći na saslušanje nego ovo što smo uradili. Odnekud se stvori Roha: „Šta sere ovaj“ „Ma ništa, za ono“ , smijemo se. Zaputimo se prema liniji, ustvari prvo sam zamijenio dvadest metaka 7,62 za kutiju Drine sa Jaskom koji inače ne puši i jelenskim skokovima trk prema liniji. Na opasaču na desnom boku nosio sam četničku torbicu u koju stanu četiri okvira munijicije, prije su mi pravili problem ovako kad trčim, jer bili su pričvršćeni samo opasačem, al` ovo je bio moj patent, na dnu torbice sam napravio prorez provukao kanafu i vezao je oko butine tako da sam mogao trčati ali ne koliko hoću jer bi kanafa žuljala i pravila usjek u koži pa sam došao na isto, sve dok kanafu nisam zamijenio sa svitnjakom, mogao sam đipati i trčati koliko hoću. Nađoh Muju skroz ispod Mujanovog Mazara na liniji prema Barakovcu, sjedio je s nekim momkom iz Brijesnice znam ga sa igranki, pozdravismo se. Upitah Muju :“Gdje je ona konjina“?,on samo vako glavom kimnu na prema tranšeu dole , ja ga nisam vidio, zagledam se bolje nema ga, odem stotinjak metara prema sljedećem rovu, dođem do momaka kažu nisu ga vidjeli, nije ni prošao. Vratim se do Hamze „ Nema ga, dole gdje je“?“ Otišo` je dole ne znam“ „ Ma daj zajebaješ me“ Stanem malo s njima gledajući prema Barakovcu, nije me priča plaho zanimala jer su pričali o tome kako se sije žito, ovaj momak ne znam kako se zove koji je sa njim stajao pušku je stalno držao u ruci, remen puške koji je služio da se okači o rame skratio je maksimalno i zategao ga preko gornjeg nišana navukao što je značilo da mu svakog momenta može zatrebati, bacim oko na kočnicu bila je zakočena u suprotnom bi značilo da je nekakava dilajla, ne radi se to tako, no kad sam čuo da je iz izviđačko diverzantske čete laknulo mi je sve jer su to bili ekstra dobri momci. Inače brijesnica je imala poznati IDČ. Moram se nakratko prisjetiti mog rahmetli jarana Anela zvanog Šaraf, i Refika rahmeli zvanog Litanj, Rahmetli Brajle , rahmetli Jakuba Kunića zvanog Kuna, momamk stariji od mene desetak godina bio je odličan stihoklepac, često smo sjedili na Velikoj Vodi to je inače u Brijesnici poznato ašik mjesto ima voda, bunar, česma i neki je takoreći centar sela.Dolazile bi djevojke i momci i bila bi to lijepa druženja. Odnekud bahnu Roha pred mene, „Imal đe` Muje“? Kaže :“Maloprije sam bio s njim uze snajper i ode da ulovi šta“. Nas dvojica se vratismo na vikendicu da smuntamo kuhara da nam da šta da jedemo. Ponekad se čuo naš snajper kojeg smo zvali Štaš-TUUU ustvari takav je zvuk pravio. Bio je to Mujo, a pasp ima baš takav specifičan zvuk. Jeli dobar grah od neki dan. Pričao mi je o Selmi kako je fina cura i kako između njih ima hemije, uto bez duše dotrča golub pismonoša Fudo koji je bio naš novi kurir i koji nam saopšti radosne vijesti: „ Zove vas komandir u IKM, a njega je zvao lično komandant brigade Džemo jebali ste ježa“.

14.03.2019.

LOŠI MAČAK IZ KONTEJNERA

(Slučajnosti su nemoguće) Tražio sam po PIK- u bide i naumpade mi Avdo H. Kojeg nisam vidio od 1990.godine kojeg je nestalo kao i mnogih, pretpostavljo sam da se negdje ispalio ili su ga ubili u Doboju. Hamo mi jednom reče kako je pred rat otišao negdje vani, rijetko sam ga se sjetio od silnih belaja koji su mi se desili i koji su u nekim mojim drugim pričama, a ovo je priča o Avdi H. Ovaj bide me podsjeti na njega. Još se te davne 1985. godine tek što prođe olimpijada u Sarajv`u dade se naslutit kako izviejsni Avdo.H, a moj tada vrli jaran neće imati od života bajku, i sve u svili i kadifi, i kako on sam reče:“Ja sam ti kurate sreće“. Da gurnem ruku u punu vreću ničega, izvukao bih belegiju. Sjedili smo hladu suncobrana Mujine kafane „Posljednji Pokušaj“, ja sam pijuckao Apa Colu, a on jeo ćevape i pričao mi događaj sa nekog rođendana gdje je upao onako baš slučajno.“Ma nema ba“, kaže on, „tako ti je nemam ja sreće“, odma` se to vidi, nisam ja ko` Fajko da mi se pojavi mater odnekud iz Švice i da me opari. Kako ti krene na početku, tako ti je cijeli život. Ma ja bolan bio sam neki dan sa Fajkom da mu vidiš tena iz Varteksa, pume uzeo one poluduboke. Prekidoh ga ja u priči, a on maštrafi one ćevape, i samo me sluša.I vako mi očima ko đoja „Šta, gdje ste bili“ ?. Pa kaže Fajko: „Hajmo đe na fuka“. I tako mi razgulismo od omladinske zadruge prema Izborovoj robnoj kući, ja išao da vidim imal kakvog posla, pa ko` i uvijek, samo naftalin istovarat, pa se ufatih pedale, zadnji put kad sam ga istovarao tri dana sam se kupo ali intezivno smrdio na naftalin, u Ševarlije gdje sam živio moljci nisu došli godinama, a njega sretoh ispred zadruge. Sad se pitam šta li je on tražio tamo kad se opario. Sjednemo u Korzu i popijemo kafu, on ustade, „“Hajmo“, veli i ja platim one kafe. Kasnije da mu je sladoled, opet ja platim, e što ti je para kurva kad je imaš valjda ti se teže od nje rastat.,“Ma cigan je on ko da nisi znao“. Odvali on s` pričom. Nego slušaj bio ti ja sa nakom rajom u parku sjedili zezali se kad naiđe ona mala iz trećeg dva znaš Olja sa fonasi, znaš ba da je pola škole u nju bilo zaljubljeno. I sa njom idu nake dvije stuhe, pjane su one ko ponjave.Vamo tamo stadoše kod nas, šuplja ovo ono, ona Fata ko da me zna 100 godina, grli me ljubi, pa sječaš li se ovoga pa onoga, ama ko` da je sa mnom u razred išla. A ja ko onaj mačak iz crtanog Tom i Džeri onaj loši lik iz kontejnera samo čekam žrtvu. Povedoše one mene, one mene vode, a ustvari ja njih vodim ko pjane bibe. Svratim ih do fontane i nagovorim da se malo umiju. Fata je i dobra ba nije ona toliko pjana, i gore dole nahodasmo se i nagledasmo nekakvih sandala po izlozima, te te se nađosmo iza SUP- a, gdje je Olja parkirala Renault 4. Parkirala taman preko puta ćevabdžinice „Kotorsko“. Eh idemo sad na jedan rođendan kod izvjesne Irene. A jarane moram ti ovo reć da bi priču shvatio kakao treba ja u wc-u nisam bio ima četiri dana. To jutro pojeo ćevape, baš ovdje i cijeli dan lizo cigare naki me grčevi po stomaku spopadaju, tvrd mi stomak ko` kamen. Hajd hele neise, dođosmo mi pred vilu kapija okolo zeleni borići, pločnici od bijelog mermera, vila ko` iz bajke, tamo sa desne strane se plavi voda u bazenu. Oko bazena već raje ima stoje sa čašama u ruci, dimi se roštilj. Naumpade mi pjesma kad su Pišonja i Žuga upali na dernek. Uklopim se ja odmah u novonastalu situaciju i da bih bio cool skinem čarape iz dva razloga hem što smrde , hem što su poderane, jer snimio sam neke slobodne kožne papuče, gazdinske, kontam osjećat ću se ležernije. Ovi što su napolju oni su dobri iole al` ovi unutra to je sve pjano jarane, al imaju tehniku boli glava, samo se bućnu u onaj bazen i izađu trijezni. Popijem ja sarajevski kiseljak leže mi ko budali šamar, ono mi nekako proradi stomak. Gladan ja sad, dokopam se švedskog stola tu se najedem ko` čovjek, oni naki donesoše s roštilja svega i toga se napucam, kad ide ta Irena sa nožem u ruci, ko iz Hitchokovog filma, a za njom guraju tortu na kolicima. Jarane ko da se udaje, a ne slavi taj 18 rođendan jebote ja ga nisam slavio ni kad sam mali bio. Tad još prije rata pjevaju joj pjesmu Happy birthday to you, i ja ko fol pjevam, ma ne`am pojma paša, prvi put čujem pjesmu. Ma kažem ti krema raja. Uglavnom pojedem ja ona tri komada torte. Kasnije sam se kupao u bazenu, sa nakim pederkastim momcima i profinjenim djevojkama. Kontam Sanja gdje si sad da upadeneš na ovu žurku da im odsviramo crne leptire. Očima mi vako išareti „Znaš da sam se zabavljao sa Sanjom iz onog sela“ ? Kožuhe, ma znam jarane sve znam. Znaš kako sam se osjećao jarane, pa zastade malo, znaš onaj mačak što živi oko kanti za smeće pa ugleda onu bijelu macu na prozoru bogate kuće, i popne se kod nje ona sva profinjena ni ne sluti kakva sam ja baraba, zamišlajo sam kako ću kasnije ljubiti Ireninu ruku od prstiju prema laktu. Joooj da me vidiš jarane plivam ti ja u zenba sa kokama samo takvim komadima, ono naa, ono muških što ima, ja ne znam stvarno ali ako su ono momci koje ijedna treba hoće, gubim ikakvu vjeru u žene. Znaš oni profinjeni pokreti tako su fini i učtivi. Probudi se Humphrey Bogart u meni doplivam do jedne ribe. „Mala ovo bi moglo biti nezaboravno poznanstvo“, a ona se okrenu i ko da mi čelu pročita, loši mačak iz kontejnera. Progovori muškim glasom a u meni presahnu želja za daljim razgovorom. Daa izvineš jaro tjera me u ćenifu ali se borim ko lav, žao mi ostavit bazen, a ima još jedna stvar. Irena. Gledamo se od samog rezanja torte, vidio sam da sam joj zapao za oko čim mi je tri komada odrezala, mislim nije odmah, ali čim bih pojeo jedan komad odmah bi mi tutnula novi tanjir. Negdje je nestala bacio sam hiljadu pogleda uzalud, nigdje je. Onda je skužim sa nekim likom kako joj se upucava, izgledala je kao da joj je dosadan. Pa je opet nema pa se opet negdje pojavi, a ja ko detektiv samo nju vrebam. Glavni zgoditak je glavni kontam u sebi sad il nikad. Znemarim one porive za wc-om. Neko donese kahvu i samo bacam pogled gdje je ona. Kad krajičkom oka vidim kako silazi niz stepenice. Zaboravih reći da je već pao mrak i da sam već dobro zaglavio ovdje, i da sam prešao na pive i trijeznio se u bazenu. Tada me poče nešto žestoko prožimati kroz stomak, na um mi pade, šta ja sve nisam jeo tu, šta nisam pio, a stomak boli li boli, zato i boli, grčevi oni pravi kao porođajne kontrakcije, ja eto znam kakve su one, sjetih se čaja od komorača, pa mi odmah bi još gore. Ma jaro ko da se hoću porodit. Pomislih da ovo nije ta ljubav, pa stomak tako reaguje, ma nije kontam drugo su leptirići. Počeh ja pomišljati da nađem toalet tako se to moderno kaže. Kad stvarno u hodniku ima na jednim vratima kako dječak piški i tutu. A ona silazi niz one stepenice polahko ko` Kleopatra, vrijeme silaska niz stepenice se pretvorilo u slov moušn ,a tamo od mene desno nakav lik diže ruku prema njoj i maše joj. Hoće on umjesto mene da joj da piće i udari šuplju. Već sam ja ozeo čašu sa zelenim pićem beli je liker od kiwia, ma ne bi ga probao nejma šanse odmah bi se usro. I jaro zakujem ti ja tu nema dalje ni koraka ne mogu napravit. Usrah se i gotovo odjednom to dođe. Napadi histerije me spopadoše, napadi panike, napadi grčeva , kuhlja u stomaku ko` u grotlu vulkanskom, pomišljam kakva ljubav i leptirići to su sad zmajevi aždahe koje bljuju vatru. Pojaviše mi se graške znoja na čelu. A ona Kleopatra niz stepenice vuče se prema meni ko` prebijena mačka. De požuri bona nebila usrah se. Dignem ja njoj onu zelenu čašu kao dođi mala dođi, ona nabaci osmjeh meni preko svih onih glava. Mada i onaj lik nije bio nikako za zanemarit, ličio je na Jamesa Deana ne znam jel se `vako piše. On se probija kroz raju sa čašom , no ona do mene stiže prije. J a kakva je to borba bila, ma ukorak ona prije stiže, a ja nemoćan ko Noj, sad bi zabio glavu u pijesak i riješio problem. Prfifura ona meni tako i poče sa nekakvom pričom al` meni je moja muka na pameti. Da mi se kotarisat smrtonosnog tereta. Gledam u onog dječaka što piški u tutu i samo zamišljam da sam tamo. Graške znoja su se pretvorile u velike okrugle vodene lopte, veće od moje glave, crvenilo u licu i istovremeno bljedilo se smjenjivalo jedno za drugim. Zaboravih ti jaro reći da sam dan prije jeo i trešanja onako sa košpama jer je Hamo vidio hadžiju kad se pojavio otud s kraja bašče iza kuće, a mi požuri požuri gutaj one trešnje nako sa košpama, vjerujem da su i crvave bile. Irena mi nešto priča al ja je nečujem, nekim svojim ubrusom mi tapka po čelu kupeći znoj,a ja zamišljam kako će se sad okrenuti i onu krpu iscijediti sa stepenici i nekoga dole okupati. Konačno odlučih, ja krećem ka ćenifi mala, kakva Irena, kakvi bakrači, a ima 7-8 koraka, kako ću ih preć ni sam ne znam. Njoj pogledam ravno u oči i kažem : „Bebo moram do wc-a ti me čekaj tu sad ću ja“. Sklonim joj pramen plave kose što joj je padao po neznam sad kojem ramenu, i dok sam to radio kaplja znoja od zorova mi kliznu š` čela, kraj nosa i trehnu na pločice. I ne znam da li sam to uradio lijevom ili desnom rukom. I ne znam zašto sam to uradio, podsvijesno milsim da ubijem žurbu, da ne odam paniku koja vrišti u meni, da djelujem smiren i staložen. Znam samo da sam se pederskim hodom i stisnute guzice približavao vratima na kojima dječak piški. Dohvatih okruglu šteku okrenuh se prema njoj, a ona čežnjivo gleda za mnom. Kao da sam krenuo da uništim armagedon, kao da se neću vratiti godinama, kao da smo u ne znam kakvoj vezi, ma kao da mi je voljena žena. Kontam u sebi ja prilike i situacije za upoznavanje svaka čast srećo. Zalupih vrata s druge strane. Klik, zaključah. Poreda mnom se ukazeše veličanstvene zelene pločice, miris nekog wc osvježivača, koji mi je misrisao bolje nego ikakav parfem. Obavim taj dugoiščekivani, i neizbježni posao. Prokulja iz mene , gromoglasno, odron se odroni, uši mi se zacrveniše, laknu mi ono baš, nestade bolova, nestade grčeva, neka milina tijelom se prosu da sam pjesnik pjesmu bih napisao o tome. Irena mi postade još draža razmišljam o njoj. Počinjem da je volim, oženio je bih je sad. Dole ne smijem ni da pogledam, rukom iza leđa tražim onu puljku što se pušta voda. Neka ide to milsim, neka ide i tad mi naumpade gdje će, pa u Bosnu, sve do Bosanskog Broda, pa u Savu, pa u Crno More. Strah me ako dođe do kakvog zagađenja uzet će DNK pa će me lako pronać i proglasit krivim za ekološku katastrofu, zatvorit će me optužit za naturalni terorizam, uništavanje okoliša, flore i faune, šta mi sve neće natovarit, al nek tovare brate kad je lakše. Odoh predaleko opet mi naumpade lijepa Irena i kako sam joj obećao „Eto me brzo“. Kad se okrenuh lijevo zamišljajući dvolitarsku flašu kako se kočoperi sa svojom vodom. Ugledah nešto nalik na wc šolju, ma šta nalik ista wc šolja. Misli brzinom svjetlice sjevaju neuronima, a pitanje mi u glavi ko` piramida u Visokom, pa u šta sam... Skočih sa one svoje wc šolje, pogledam opet lijevo do nje isto wc šolja, stoji li stoji. Kontam što će dvije wc šolje. Protrljam oči, nisam ih trljo to se samo tako kaže, tačnije pogledam bolje ono kad zineš, al hajd to napiši. Kontam kakav li je ovo wc. Kako dvije šolje, stalno mi se mota po glavi. Nađem onu puljku za puštanje vode, stisnem, krene veličanstvena voda ali krene mlazom kao najtanji klavirski prst. A sav onaj teret stoji li stoji na njeg mlazić vode pada ko` da i ne pada, nejveći jad me uhvati kad shvatih da nema normalne rupe kao u wc šolje, nego neka mala. Sve ono stoji. Stoji nako meni u inat mislim. Tad neko zakuca na vrata, jooooj još si mi samo ti falio ili falila, a kuca li kuca. Izgleda da je još nekome belaj, ravan pobačaju. Kako neće tamo je hrane vagonima. Nego šta ću sad. Ništa. Pogledam prema prozoru, to mi je zdnja opcija. Pobjeć mogu jest da je drugi sprat, al mi na um padose Diksine rijeci kako je skako sa drugog u Švabiji sa kilom zlata, a sa čime ću ja, ma dajj isključeno, zaključim. Ruke dvije imaš pa vadi pretovaraj , šta je pola metra od bidea do šolje, izvadim iz jedne šolje pa ubacim u drugu, i sve tako. Ustvari iz bidea u šolju. „Ostadoše samo košpe od trešanja, i pokoja kožica crvene paprike“, priča on meni sve u detalje . Poljevaj vodom ispiri peri, sasipaj, prosipaj, briši, saljevaj vodu, opet sipaj, kuca na vrata ona ruka neumorno, na kraju odustade. Kad sam sve završio i doveo sve u prvobitno stanje, još se jednom okrenuh prema wc šoljma prosiktah jebemtivakućenifu. Naumpade mi mačak iz crtanog filma kako ljubi mačkici ruku,a sve govori kako će sad ispast neki belaj i da idila neće dugo potrajat. Kontam jesam magarac šta će mi bide, pažnju mi privuče kako blinka fejsbuk u novom tabu stigla nekakva obavijest, otvorim kad ono zahtjev za prijateljstvo, šalje ga: Irena-Avdo H. Zajednički profil, Australia Adelaide u pozadini naslovna fotografija iz crtanog filma, slika mačka kako ljubi ruku bijeloj mačkici s crvenom mašnom. A dole slike Avde kako se voza u invalidskim kolicima.

14.03.2019.

101 SLAVNA , PRAVOSLAVNA

Srknem espresso kaficu u galeriji Boris Smoje, otkinem malo duhana što viri iz smotane cigare da mi ne bi žarkice padale po majici, usput rečeno skoro sam se tome dohavizo al` kasno kad mi je ostala još ova jedna neizgorena pa nek i ona progori ko` da je bitno. Sunce se primicalo Igmanu to nisam odavde vidio ali su se njegove zrake odbijale od stakala izloga barova sa druge strane ulice, i nije to ona ulica u kojoj stanuju djevojčice kojima miriše koža ta je ulica more bit gore negdje na Jezeru, ili nekom drugom gradu, ruku na srce može bit i ova zavisi jel iko ikad slušao pomenutu pjesmu i čežnjivo gledao prema toj strani ulice. Kad nestane onog odsjaja u izlozima biće da je sunce zamaklo za Igman, a i neka je. Vreo dan tek što je smirio vruće i uzavrele navale topline koja se valjala ulicama, a sa Miljacke se nekako probi slabašan dašak svježine i prolaznici sa posla koji žure kući što prije skinuti sandale i šta već nose na svojim nogama oprati ih u kadi hladnom vodom osjećajući olakšanje. Sva ova slika podsjećat će svakoga na uobičajen Sarajevski Avgustovski dan. Šta je ovo nikog ne znam gdje god se okrenem sve naka strana i nova lica, pričaju francuski , engleski, a najviše priča jedna grupa že(m)skinja i to ekavski bre, pričaju o Egzit festivalu, Novsađanke svako malo pa u mene potegnu okama, a u mene fala bogu desna noga proteza ko` da nije moja ko` što i nije, s njom mi inače nikako ne ide, ona je svoja i sama za sebe i žulja onako baš momački pa je izmaknem desno kobajagi da je negledam kad već žulja, na potkoljenici čarapa nekakve rukav tetovaže, karte, klaun, Salma Hayek, noževi naki, srcad, lijane, da te bog sačuva al` više volim taj izgled neg` one kozmetičke spužve i debilske čarape boje kože koje nose bakice kad pređu osamdesetdevetu, svejedno na njoj ne rastu dlake, (na čarapi). P.S izvini Dino kad god me ujede ova proteza il čupne dlake prosikćem ko ljuta guja „Jooo Dino j... te majstorluk“, al ne mislim zapravo tako, dobro ti meni sklepaš ovu drvenjaču sam` sam ja ters. Onda misao niotkud dođe šta je ovo ekavica ovolika da nije Sarajevo palo, ma nemreš` ti rahat sjedit od misli koje vraćaju . Osvanuo je paklen dan u svakom smislu vrelo i golemo užareno avgustovsko sunce se diglo toliko da bi moglo biti dvanaest sati, pet do dvanaest je već otkucalo i meni i cijelom mom vodu jer cijelu heftu smo ovdje. Koga je briga za vrijeme u ovakvoj situaciji jutros od 5 granate nisu prestale udarati, žegati, rokati, krkati, gruhati, sastavljati, a nekakve statistike kažu da na ovom brdu znamo popušiti pet do šest hiljada granata dnevno no svakako bolje znaju kolege iz JNA koji nas njima zasipaju, to njima nije bitno na kraju krajeva nije ni nama hiljada gore- dole, nego eto onako tek da se zna. Wtf, Mdf, Sav taj dim miris baruta ta zemlja u ustima, ukus vatre i nekakve spaljenosti u ustima čine te još razdražljivijim i bijesnijim i moliš boga da prestanu da granatiraju i da već jednom krenu u napad, maštam da vidim četnika i mnogo četnika kako idu prema našim rovovima i zahvaljujem bogu što ih je poslao jer je to siguran znak da granata više neće biti. Koja puška koja čudesa, osjećaš se da ti ona ne treba izašao bih i golim ih rukama davio ali kad već imamo nekakve puške idemo se zabavljati kao u kompjuterskoj igrici sačekivati ih i skidati. Računam ako je sada oko dvanaest sati, a oni očito imaju namjeru granatirati do predveče, a to je negdje oko pet šest, ovaj dan bi mogao biti dan za rekorda u smislu primljenih granata, razmišljam reći svojima da odem do rova br. 7 pošto je on malo bolje utvrđen i da tamo odspavam, san bi me izvadio iz gungule. Imao sam odličnu ideju natrpati vate u uši i zaspati ko čovjek, ko insan komirati se. I ne znam zašto ali mi na um padne uvijek smiješna situacija, kao ja u pidžami na pruge, sa kapicom na glavi ona sa ćubicom u rukama pasta i četkica za zube i pozdravljam se sa svojim rovljanima i idem u neki kut zemunice da oddžonjam ovo je inače (MBR) moderna Bosanska riječ, sa naravno onim zovite me kad krenu ali tek kad stignu na nekih dvadesetak metara. Laku noć, laku noć hvala prijatno, mig desnim okom haj`se viđamo. Ne bolan kakva crna pidžama dođem do rova br.7 usput se izibretim nad rupama od granata, raznoraznijeh kalibara i strunim se obavezno od skakanja, uskočim sa stilom i saopštim rovljanima br.7 kako imam plan odspavati, a oni kao da su znali moje misli, ma naravno eno ti bajte, Roha upire prst na nakav dušečić dječiji anam u ćošku, a gdje ti je pidžama zajebaju, mislim u sebi neka, neka ratujte vi. Samke , Sudo Roha Hari laku noć. Zaspah ba ko top, kad je upsjela doć smjena, kad su oni otišli ja veze nemam, znam samo da sam se probudio, a noć mrkla i žare se četiri cigare u tranšeu nit ima Sude, Rohe ma nikog sve naki novi, skontah kad im priđoh, a ja još nisam ni skinuo imaginarnu pidžamu i kapicu. Dobrojutro onaj mi jedan poželi i gura cigaru pod nos, pripaljuje mi je, svjetlost obasja njegove ruke, obasja njihova lica, koja prvi put vidjeh, pružim ruku rekoh predstavih se Hamo, on veli Zoka Drago mi je, i meni je reko drago, onaj otud pruža ruku Miki, hajd dobro, onaj još iza maše vozdra Dragan, progura se do mene nekakv sa šeširom, pruži ruku kae` Jovo. Odmjerim ih sve ono nako ono ispod oka, otpuhnem dim, „Ljudi šta je ovo jel to Sarajvo` palo, zavlada tajac, onda me zagrli onaj jedan, „Ma jok jarane mi smo smjena“ „Kakva ba smjena“ upitah „Pa 101 Slavna“, zbunjeno će onaj jedan. Koja stare ti upitam opet: „Sto prva Slavna“ Oko Pravoslavna, dodah. Uh jebote bi mi lakše. Pogledaše u mene onako zbunjeno, pa tek onda nabaciše osmijeh. Povučem još jedan dim Sarajevske Drine i reknem im :“Hajd vozdra imam u dagra trebu“ i sletim u grad preletivši sve kratere od granata sretan ko` Draganova Lasta. Kad nešto Sjede nešto kraj mene trznu me iz magnovenjske dumine , vrati se i ona ekavska graja. Kad ono Vuk Rodić, moj recenzent. „O đesi Vuče“ , a iza njega u odijelu škilji na jedno oko Feđa Maunagić, on će štampat ove priče ako ne prođu kod Damira u Bajbuku. Feđa namignu : „Imaš ti Ispomoć“, kake` su ovo vam ha “. Gledam nako u njega i osjetim neki čudan miris, kad spustih pogled rupa je na majici može palac stat, progorih i ovu, i pomislih jebi je svejedno je second hand ko i ovaj moj život Vuče čuj naslova za priču:“ 101 slavna, pravoslavna“. Vuk Rodić :“ Uh, Dobra ba, dajdera mi tu jednu tvoju što žeže majice“.

14.03.2019.

POVRATAK

Konacno na slobodi, konacno sam sa sobom, konacno sam sa svojim slovima od kojih nastaju rijeci i recenice koje samo neki razumiju.Konacno nakon 7 dugih godina, nakon sedam jebenih dugih godina, od tih 7, 4 u ludilu ne ludnici nego u jebenom ludilu.U ludilu u kojem se prisjecas 40 godisnjeg zivota kao kroz magnovenje, koje osjecas da ti postaje sve magnovenjije i nejasnije, pa se bojis da ces i to zaboraviti, neobjasnjivo do pičke materine. Naravno osim nekim. Sedam godina mi je najbolji prijatelj bila porodica miševa koje sam ispratio na onaj drugi misiji svijet. Jednog sam u ludilu pojeo u samici,pljuvao njegove ostatke po zidovima i razmišljao koje sam đubre prema nevinoj životinji koja je došla da me utješi. Ubio sam dedu kasnije je došla dedina sestra i unuk od amidze, pretpostavljao sam jer je mali bio druge vrste, možda je bio komšija. Jeli su moje nokte, za uzvrat.Ali konacno ja na slobodi pisao sam očekujte nemoguće, očukujte sve.

04.03.2012.

Bijeg iz vrtića

Postajem zaboravan, sjedim za raučanorom, buljim u fejsbuk i pokušavam se sjetiti ime djevojčica kojima sam jednom ispunio želju. Pokušavam ali džaba prevćem sve moguće datoteke, ma nigdje ništa, kontam da nisam greškom pritsno recycle, ma nemože se meni to desit, obrisati lijepe uspomene, nikad. Biti će ipak da je sistemska greška. E to mi se već može desit. Ipak mi na kraju ostaje search. Volio bih vidjeti lica sada već žena kojima su punjene paprike i slinava dječurlija glavni problem.Da li se sjećaju tih dana s radošću kao ja, prevćem, tražim ali uzalud ne nalazim nikog iz tih dana. Bio sam nemirno dijete I već tada pokazao interesovanje za suprotnim polom i avanturama.Imao sam mislim šest godina kada sam uzeo “svoje” dvije djevojčice iz mog vrtića,Irenu I Dženanu I odveo ih na obećano, specijalno mjesto,o kojem sam im često pričao. Pošto se bližio kraj vrtića I početak polaska u školu došlo je I to vrijeme.Potrudio sam se da ispunim dato obećanje, jer sam im pričao kako je fino tamo, kako je sve drugačije. Doduše lagao sam da tu živi zmaj koji na svojim leđima nosi Aliju Đerzeleza. Jer Alija nije imao zmaja nego konja,a meni je bio draži zmaj. Alija bi pođahkad naletio na svome atu koji ima krila,a zmaj se stašno ljutio što on ne ide s njim. To sam zamišljao i vjerovao.A kuća koja je najviša tačka na gradini bila je naravno Alijina.Tog jutra sam donio odluku i obavjestio svoje djevojčice da je danas polazak i da budu spremne.Dženana je bila moja komšinica dok smo stanovali stara i ja na čaršiji kod Muje, kojem je voz odfikario nogu.Imao je zajebanog horoza sa kojim sam bio na ratnoj nozi.On je bio u svome kavezu, a ja sam ga podjebavao sa praćkom.Te godine je umro i Tito.Ne pardon Tito je umro par godina kasnije, ali mi je ostalo u sjećanju kako ležim u Dženaninom krilu, a ona plače zbog Tite.Mislio sam da joj je to dedo kad toliko plače.Kad sam raščistio da nije, pitao sam pa što još uvijek plače, odgovorila je kako i njezin tata plače i mama i kako je sve gotovo, e od tad ne vjerujem ženskim suzama.De ba to cmizdri i kad gleda film.Dženanu inače shvatam kao svoju prvu ženu.Dane smo provodili zajedno.Moja stara je radila u Energoinvestu, u tri bi izašla s posla, u pola četiri bi uzela mene iz obdaništa, a u četiri smo bili u našem malom iznajmljenom stanu.To je u stvari bila kuća, donji boj što bi rekli.Živjeli smo i u stanu, u zgradi ispod gradine kad se hoće prema bolnici.No nisam volio stan, kod Muje sam imao horoza, zeca, slatko domaće grožđe, teren odličan za klikeranje, sve što mi je bilo potrebno.Kad smo krenuli u školu tada smo još više bili skupa.Radili bi zadaću pa se igarli i tako sve do akšama.Irenu sam upoznao preko Dženane u vrtiću naravno bila je to povučena cura nesigurna i lepršava. U vrtiću je bio režim takav da se mora spavati u dvanaest sati, odspavali smo, ustali na užinu poslije izašli napolje da se igramo sa ostalom rajom. Taj dan se nisam ni sa kim pobio. Taj dan mi nije bilo bitno oružje, borbe, nisu mi bili bitni Samir, Benjo, Goran I ostali drugovi, jer sam morao da ispunim obećanje. Taj dan je bio samo za Dženanu i Irenu. Slušale su me pomno pratile moja uputstva, dok sam izlagao svoj plan.Zatim smo krenuli, doveo sam ih do ograde sa stražnje strane tog našeg vrtića, mrežastu žicu sam držao dok su se njih dvije provukle ispod pazeći da ne isprljaju svoje suknjice, I ja sam mogao proći ali sam izabrao spektakularniji način uzverao se do vrha ograde, prekoračio I skočio sa druge strane pred njih.Uzeo sam ih obje za ruke, I krenuli smo ulicama Doboja. Nedaleko od vrtića nalazio se veliki park, tu je bio I spomenik partizanskim borcima,obišli smo par krugova oko spomenika natrpali pune džepove kestenja I krenuli dalje.Prštali su kamenčići pod nogama, prolazili smo pored visokih borova I klupa,njima dvjema kao da je sve to bilo nepoznato, kao da nisu bile iz ovoga grada .Ja sam sa mamom stalno ovuda šetao, kupila bi mi kokice ili kestenje, obično smo na klupi okrenutoj prema korzu sjeli da me obriše umrganog od ukusnog kestenja.Zatim bismo prošli korzom I na kraju sladoled u kaffeu “Korzo”. Prešli smo semafor kod robne kuće “Beograd”, moje djevojčice I ja, nastavili dalje prema Izborovoj robnoj kući.Naravno zastali smo pred robnom, one su gledale u nadžidžani izlog, a ja u naše sjene u prečitom staklu izloga, kad sam vidio onako male i same tek tada sam shvatio šta sam uradio.Ali sad je već sve gotovo mi smo krenuli.Radovao sam se. Iza te robne kuće visoko, visoko prema nebu ugledali smo gradinu. One su to prokomentarisale sa,“vau“.Penjali smo se ulicom popločanom kockom iz turskog doba, prema čaršijskoj džamiji, a prekoputa je bio i ulaz na gradinu.Prođosmo ispod velikog ulaznog luka, ogromna željezna vrata su bila napola otvorena, vidite reako sam i Alija je tu.Pa zar on ne leti na zmaju, ma leti bona ali pješke ide na ćevape.One su hodale lagano na prstima kao da se šunjaju.Ne bojte se hrabrio sam ih mada je sve drugačije izgledalo nego kad sam išao sa mamom.Trebalo se bogami nahodati do vrha.Napokon smo se našli na glavnom platou gradine, bio je odličan pogled na grad,sve je bilo kao na dlanu, sjeli smo na debeli zid gledali grad, djevojčicama je to bio prvi posjet gradini divile su se.Dženana je tada sjela tik pored mene zagrlila me i poljubila. Bio sam zadovoljan jer sam ispunio svoje obećanje,i uživao sam u pogledu. A ono što me pomalo mučilo bilo je šta će biti kad vide da nas nema,kad vide da fali troje djece. Bilo mi je normalno otići na neko lijepo mjesto.Što bi bilo nekih problema.Da sam lijepo pitao da nas puste, ne bi, garant će reći „trebali ste nam reći“. Ostali smo duže nego što smo smjeli. Roditelji su po nas obično dolazili oko pola četiri,.Ali djeca ko djeca sladoled, lizalo, kokice jednostavno smo se zabavljali. Vraćali smo se istim putem. U vrtiću je bio haos pretpostavljam, jer su ubrzo nakon našeg odlasku su skontali da na sa nejma ,roditelji su došli po običaju I sjedili su svi u bunilu. Nismo kasnili puno, jedno pola sahata, uglavnom nas jedna učiteljica susrete u parku, kao da je vidjela najrođenije potrča prema nama, povede put vrtića, a svo se osoblje uključujući I kuharice razletjelo se po Doboju da nas traži. Krivac sam bio naravno ja, naružen I ukoren gledao sam u jednu tačku ispred sebe, a Dženana I Irena su mi namignule to mi je značilo više nego svi njihovi ukori , bio sretan. Gdje li ste sada vas dvije ? Da li ste udate ? Zaposlene ? Ili pak domaćice u keseljama, baš kao one što ste imale u vrtiću, dočukejete muža s posla. Ne zaboravite otići po djecu u vrtić. I evo dok ovo čitate, ja vam obećavam opet ću vas povesti gdje god želite, samo se javite.

04.12.2011.

NATIONAL GEOGRAPHIC( JEL TO VAŽI I ZA BOSANCE)

NATIONAL GEOGRAPHIC( JEL TO VAŽI I ZA BOSANCE)

by Armin on Ponedjeljak, Februar 28, 2011 u 10:39 poslije podne

Gledam ja neku noć emisiju na national geographic o fenomenu snova, ispituju tu oni ljude kako sanjaju kako se to ko đoja događa sve, de ba ljudi ko ljudi jedna priča kako naveče sve što gleda neki film npr. to i odsanja, pa jes` potvrdim i ja sebi sjećajuć se nekih filmova.

Onda ima jedna ona što tumači snove, kao jedna sanjala neki prsten pa otišla došla, vam tam i ova joj rekla da će se udat  .

Onda prikopčaju te na nekakve aparate pa spavaš i ono nešta mjeri.

Tumač snova je bila emisija i tu noć nisam ništa sanjo.

Nego legnem ti ja sinoć negdje oko pola jedan, a gledo nakav film na tv 1000, i to od pola, a bio je pravo dobar.Naki policajci u civilu, a ima ih trojica u jednoj zgradi na četvrtom spratu prate odnosno špijuniraju neku ženu ili djevojku kojoj je muž u zatvoru.Imaju oni i onaj durbin ono za jedno oko, i uvijek neko mora da gleda na njene prozore.To im je zadatak glavni, imaju oni i onu ko nekako malu satelitsku antenu što su ih donosili sa koridora odmah poslije rata ma ista, nju upere anamo u zgradu i ko malo čuju s kim ona priča.Taman sam bio dohvatio daljinski da prebacim na neki drugi kanal, kad će jedan policajac ovom drugom: "Znaš kako ćemo ga zajebat".Ovaj nije ni uspio ni pomislit da kaže" kako", onaj kome se spremala zamka izađe iz hale ko munja, garant istreniran sa ovom dvojicom jarana na belaje.Nije ih smio ni sekundu ostavit zajedno odmah bi mu spakovali nešto, haman da je on uvijek bio donji.

Kreator ideje je držao dvogled u rukama onaj obični, a onaj je gledao na durbin, ovaj pošto je tek izašao iz hale briše ruke nekom krpom.Onaj sa dvogledom se izgubio na neko vrijeme i odnio dvogled sa sobom austvari bio samo u hodniku i po okularima dvogleda je namazao kremu za cipele.

Vratio se iz honika , dvogled spustio na stol i sjeo na stolac ispored durbina gledao par minuta i odjednom zavikao JOOOOOJJJ da bi za dvogled poeitio onaj koji je inače uvijek bio donji.

Štaaa je  ma ništa izgleda da je kod ove naše neki muškarac ušao u stan.Johny je mislim da se tako zvao ovaj što ga uvijek zeznu tako pomno gledao kroz onaj dvogled na njezin dnevni boravak prateći i prozor u kuhinji jer su već imali degutantne priče o kihinjskom stolu i svim mogućim događajima na njemu.

Nakon par minuta gledanja prokomentarisa ovaj za durbinom jaoo kako sam gladan , a zatim ma nema ništa od ovoga mora da mi se učinilo da je neko tamo.

Ustade sa stolca ispred durbina okrenu se prema Johnyu koji je još gledao na dvogled i upita ga čiji je sad red da se ide po hamburger( dva bloka dalje).Johny spusti dvogled i pogleda ga blesavim okicama sa onim krugovima oko očiju "JA".A ko bi drugi nego on.

Dali su mu pare i nestade ga iza ulaznih vrata,ode jado po hamburgere, onaj drugi policajac mu samo nabaci petaka, što su ga opet zeznuli.

Hairlija se nakon dvadesetak minuta vratio sa hamburgerima u rukama i valjda kako je primjetio da ga svi čudno gledaju priupita i njih dvojicu:"Kako vam ja izgledam".Kako misliš kako izgledaš nismo mi tu da ocjenjujemo ljude kako izgledaju.Valjda je primjetio napolju kkao ga ljudi čudno gledaju pa je mislio da je blijed .

Da nisam blijed,ova dvojica se samo nasmijaše.Naumpde mu kako se neveče ne može baš vidjeti je li neko blijed.

Tad mu proradiše klikeri, pošto su bili u sobi u kojoj je  svjetlo bilo veoma slabo radi osmatranja okrenu se prema prozoru u kojem kao u ogledaku nađe razlog buljenja ljudi u njega.

Ova dvojica prasnuše u smijeh.

Daj 20 dolara.Jedan povika ljutito brišući kremu za cipele sa svog lica izvoče dvadeseticu i baci im.

Sve je bila opklada.

Do karaja filma nisu njih trojica ništa upratila, ona dama koju su pratili već je izašla van da se nađe sa mužem koji je u bjekstvu.Bilo je već pola dva i mene su sove dobro zaganjale tako da se ne sjećam više ničeg iz tog filma.

Naj gore će mi tek sad bit.Još kao dijete se sjećam filma "Davitelj protiv davitelja" to je neki srpski film pa ja danima nisam smio u otići u vajnsku halu sve sam mislio sad će onaj Majković izbit da me davi.

A tek snovi to je posebna priča.Stalno sam ga sanjo.

I sanjam ti ja  ko  na Kubi sjedim u prvom redu, a Fidel Castro sere li sere, za govornicom,da mi je da završi taj svoj govor što prije, pa da idem, valja meni za Bosnu moju jer sam pročitao na internetu da Austrougarska hoće da udari na nas, a ja sve mislim kako je to nemoguće jer Princip još nije ubio Franca.

Laganim pokretom ruke vadim svoju nokiu da pošaljem poruku mom jaranu Husi u Pridjel, da vidim makar dokle je to došlo jel se on Čuo i skim iz Sarajva pa da vidim šta je u pitanju.

Pitam ga tako, a on mi veli pa ti si u Sarajvu šta me zajebavaš, ma jok reko dragi Huso evo mene kod Fidela,kojeg Fadila.

Nije Fadila nego Fidela govirim ja njemu sve slovo po slovo, pa kad ćeš vamo, ne zanm rekoh da mi je kako doć izgleda da će bit belaja ,nemoj samo preko Tunisa , jal Libije veli Huso.

Dobro rekoh hajd Selam alejk.

Gurka me Sančez što sjedi do mene da vratim mobitel u džep jer ako babo Fadil Castro vidi da ja tipkam i svu svoju pažnju ne posvećujem njemu idem direkt na Goli otok.

Pa da  mi je broj od national geographic da pitaju onu da ovo moje rastumači, ako to važi za Bosance.


· · · Razmjena · Izbriši
04.12.2011.

Tribine

Tribine

by Armin on Utorak, Juli 12, 2011 u 11:55 prije podne

Juče nije nikako bio dan u kojem bi se mogli gledati ljubavni filmovi,kao što ga je prikazivao Pink, mislim da se zvao "Posljednje utočište.Razumijem taj, Pink da li je urednik namjerno pobjegao daleko od jučerašnje cjelodnevne bosanke tuge,jer pogođaju ga te stvari,Ili je pak nemar i ne briga o nečijim osjećajima.Da li je uopšte ikoga ko je došao da poklopi Bosansko nebo svojim signalom briga za to.Bitan je financijski plan.Na Obn je išao film o Ruandi i naravno UN-ovoj misiji i kako oni spašavaju crni narod.Uz svo dužno poštovanje osam stotina tamošnjih žrtava, naše bi nam bilo ipak preče spomenuti,poslije je išao neki neobavezan filmski uradak.Na BN televiziji i ne moram napominjati šta je bilo kao i na Srni.

Sjećam se početka rata kao i mnogi od vas, do 1993 navodno svijet i Evropa nisu znali što se ovdje zbiva, zato što su mediji bili u rukama onoh što baš i ne ljube rodnu grudu.No ova je Bosna majka i onima što je vole i onima što je mrze, ljuljala je u s vojoj kolijevci sve nas.

Pitam se i danas možda smo u nekoj blokadi, možda se i danas ne zna što se sve zbiva.Ma šalim se nemoj se odmah ljutit, znam da znaš da sve znaju i da smo im veoma dobrano poznati dođemo im kao neki poligon za probavanje svega što oni nisu iskusili,počevši od vakcina do coca cole, napisaću pismo sa prijedlogom da postave tribine oko cijele BiH da gledaju realty rahat mučenje.No tu smo svi koje je odhranila ova Bosna.

· · · Razmjena · Izbriši

Stariji postovi

<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031