Postajem zaboravan, sjedim za raučanorom, buljim u fejsbuk i pokušavam se sjetiti ime djevojčica kojima sam jednom ispunio želju. Pokušavam ali džaba prevćem sve moguće datoteke, ma nigdje ništa, kontam da nisam greškom pritsno recycle, ma nemože se meni to desit, obrisati lijepe uspomene, nikad. Biti će ipak da je sistemska greška. E to mi se već može desit. Ipak mi na kraju ostaje search. Volio bih vidjeti lica sada već žena kojima su punjene paprike i slinava dječurlija glavni problem.Da li se sjećaju tih dana s radošću kao ja, prevćem, tražim ali uzalud ne nalazim nikog iz tih dana. Bio sam nemirno dijete I već tada pokazao interesovanje za suprotnim polom i avanturama.Imao sam mislim šest godina kada sam uzeo “svoje” dvije djevojčice iz mog vrtića,Irenu I Dženanu I odveo ih na obećano, specijalno mjesto,o kojem sam im često pričao. Pošto se bližio kraj vrtića I početak polaska u školu došlo je I to vrijeme.Potrudio sam se da ispunim dato obećanje, jer sam im pričao kako je fino tamo, kako je sve drugačije. Doduše lagao sam da tu živi zmaj koji na svojim leđima nosi Aliju Đerzeleza. Jer Alija nije imao zmaja nego konja,a meni je bio draži zmaj. Alija bi pođahkad naletio na svome atu koji ima krila,a zmaj se stašno ljutio što on ne ide s njim. To sam zamišljao i vjerovao.A kuća koja je najviša tačka na gradini bila je naravno Alijina.Tog jutra sam donio odluku i obavjestio svoje djevojčice da je danas polazak i da budu spremne.Dženana je bila moja komšinica dok smo stanovali stara i ja na čaršiji kod Muje, kojem je voz odfikario nogu.Imao je zajebanog horoza sa kojim sam bio na ratnoj nozi.On je bio u svome kavezu, a ja sam ga podjebavao sa praćkom.Te godine je umro i Tito.Ne pardon Tito je umro par godina kasnije, ali mi je ostalo u sjećanju kako ležim u Dženaninom krilu, a ona plače zbog Tite.Mislio sam da joj je to dedo kad toliko plače.Kad sam raščistio da nije, pitao sam pa što još uvijek plače, odgovorila je kako i njezin tata plače i mama i kako je sve gotovo, e od tad ne vjerujem ženskim suzama.De ba to cmizdri i kad gleda film.Dženanu inače shvatam kao svoju prvu ženu.Dane smo provodili zajedno.Moja stara je radila u Energoinvestu, u tri bi izašla s posla, u pola četiri bi uzela mene iz obdaništa, a u četiri smo bili u našem malom iznajmljenom stanu.To je u stvari bila kuća, donji boj što bi rekli.Živjeli smo i u stanu, u zgradi ispod gradine kad se hoće prema bolnici.No nisam volio stan, kod Muje sam imao horoza, zeca, slatko domaće grožđe, teren odličan za klikeranje, sve što mi je bilo potrebno.Kad smo krenuli u školu tada smo još više bili skupa.Radili bi zadaću pa se igarli i tako sve do akšama.Irenu sam upoznao preko Dženane u vrtiću naravno bila je to povučena cura nesigurna i lepršava. U vrtiću je bio režim takav da se mora spavati u dvanaest sati, odspavali smo, ustali na užinu poslije izašli napolje da se igramo sa ostalom rajom. Taj dan se nisam ni sa kim pobio. Taj dan mi nije bilo bitno oružje, borbe, nisu mi bili bitni Samir, Benjo, Goran I ostali drugovi, jer sam morao da ispunim obećanje. Taj dan je bio samo za Dženanu i Irenu. Slušale su me pomno pratile moja uputstva, dok sam izlagao svoj plan.Zatim smo krenuli, doveo sam ih do ograde sa stražnje strane tog našeg vrtića, mrežastu žicu sam držao dok su se njih dvije provukle ispod pazeći da ne isprljaju svoje suknjice, I ja sam mogao proći ali sam izabrao spektakularniji način uzverao se do vrha ograde, prekoračio I skočio sa druge strane pred njih.Uzeo sam ih obje za ruke, I krenuli smo ulicama Doboja. Nedaleko od vrtića nalazio se veliki park, tu je bio I spomenik partizanskim borcima,obišli smo par krugova oko spomenika natrpali pune džepove kestenja I krenuli dalje.Prštali su kamenčići pod nogama, prolazili smo pored visokih borova I klupa,njima dvjema kao da je sve to bilo nepoznato, kao da nisu bile iz ovoga grada .Ja sam sa mamom stalno ovuda šetao, kupila bi mi kokice ili kestenje, obično smo na klupi okrenutoj prema korzu sjeli da me obriše umrganog od ukusnog kestenja.Zatim bismo prošli korzom I na kraju sladoled u kaffeu “Korzo”. Prešli smo semafor kod robne kuće “Beograd”, moje djevojčice I ja, nastavili dalje prema Izborovoj robnoj kući.Naravno zastali smo pred robnom, one su gledale u nadžidžani izlog, a ja u naše sjene u prečitom staklu izloga, kad sam vidio onako male i same tek tada sam shvatio šta sam uradio.Ali sad je već sve gotovo mi smo krenuli.Radovao sam se. Iza te robne kuće visoko, visoko prema nebu ugledali smo gradinu. One su to prokomentarisale sa,“vau“.Penjali smo se ulicom popločanom kockom iz turskog doba, prema čaršijskoj džamiji, a prekoputa je bio i ulaz na gradinu.Prođosmo ispod velikog ulaznog luka, ogromna željezna vrata su bila napola otvorena, vidite reako sam i Alija je tu.Pa zar on ne leti na zmaju, ma leti bona ali pješke ide na ćevape.One su hodale lagano na prstima kao da se šunjaju.Ne bojte se hrabrio sam ih mada je sve drugačije izgledalo nego kad sam išao sa mamom.Trebalo se bogami nahodati do vrha.Napokon smo se našli na glavnom platou gradine, bio je odličan pogled na grad,sve je bilo kao na dlanu, sjeli smo na debeli zid gledali grad, djevojčicama je to bio prvi posjet gradini divile su se.Dženana je tada sjela tik pored mene zagrlila me i poljubila. Bio sam zadovoljan jer sam ispunio svoje obećanje,i uživao sam u pogledu. A ono što me pomalo mučilo bilo je šta će biti kad vide da nas nema,kad vide da fali troje djece. Bilo mi je normalno otići na neko lijepo mjesto.Što bi bilo nekih problema.Da sam lijepo pitao da nas puste, ne bi, garant će reći „trebali ste nam reći“. Ostali smo duže nego što smo smjeli. Roditelji su po nas obično dolazili oko pola četiri,.Ali djeca ko djeca sladoled, lizalo, kokice jednostavno smo se zabavljali. Vraćali smo se istim putem. U vrtiću je bio haos pretpostavljam, jer su ubrzo nakon našeg odlasku su skontali da na sa nejma ,roditelji su došli po običaju I sjedili su svi u bunilu. Nismo kasnili puno, jedno pola sahata, uglavnom nas jedna učiteljica susrete u parku, kao da je vidjela najrođenije potrča prema nama, povede put vrtića, a svo se osoblje uključujući I kuharice razletjelo se po Doboju da nas traži. Krivac sam bio naravno ja, naružen I ukoren gledao sam u jednu tačku ispred sebe, a Dženana I Irena su mi namignule to mi je značilo više nego svi njihovi ukori , bio sretan. Gdje li ste sada vas dvije ? Da li ste udate ? Zaposlene ? Ili pak domaćice u keseljama, baš kao one što ste imale u vrtiću, dočukejete muža s posla. Ne zaboravite otići po djecu u vrtić. I evo dok ovo čitate, ja vam obećavam opet ću vas povesti gdje god želite, samo se javite.

U Doboju gradu čaršijskom naselju Krčervine odvijala se porodična drama oko mlađeg sina Ahmeda Hamdan bega Čabre.Koji  je cijeloj čaršiji bio poznat po bekriluku.Ahmed  je babinu njivu znao proćerdat za jednu  noć, ali to je bilo prije dok je bio mlađi sad je došo tobe i ko đoja se smirio.prihvatio se jednog babinog dućana i sa Dubrovnikom poslove vodio.

Ali kad šejtan ne da mira.

Njihova je kuća bila na raskrsnici nedaleko od džamije, bila je to velika bijela kuća na sprat.  U Hamdanovom čardaku sjedio je Hamdanbeg sa jaranima u kome su se odvijala sijela Hamdan Bega i njegovih ahbaba, poslovnih dogovora jer Hamdanbeg je bio ugledan trgovac u gradu.Na srednjem spratu Je bila još veća drama, prelijepa mlada Esma sjedila je na minderu uplakana brišuć suze maramicom iz djevojačkog  ruha što ga tek nedavno unese u ovu kuću.Majka Hanifa žalosna što se sve zbiva lomi prste što već vidi svoju kuću bez prelijepe snaheEsme, a toliko joj je potrebna bila.Odmah joj legla na srce kako je sama pričala komšinicama te riječi su joj neprestano odzvanjale u glavi.Pomilova je majka po kosi nježno, voljiš li ti njega sine, volim majko uplakanim glasom Esma prošapta, a on tebe beli begeniše ne bi te valjda za džaba ženio.Esma samo sleže ramenima i još više zajeca.Ahmodeve sestre su plaho begenisale Esmu bila je starija od Zejnebe dvije, a od Hanke tri godine.

Na čardaku su sjedili Hamdanbeg sa svoja dva jarana Osmanom kožarom i Edhemom bricom,oko njih su se uvijali pramenovi duhanskog dima .Hamdanbeg  dade  telegramhartiju  što ga skupa sataviše , a ćoravi Osman se dade u trk da što prije poruka ode u Sarajvo.

Tvoj brat Ahmed hoce da oćera ženu tri mjeseca nakon što ju je doveo. Možeš li zamisliti koje će priče o tome kolati našom mahalom i čaršijom. Zato sam te pozvao, sine, da iz Sarajeva dođes odmah i porazgovars sa svojim bratom",Znam da ti imaš velikog uticaja na njega, kaza u telegramu  starijem sinu Eminu Hamdanbeg.

U sumrak nakon dva dana zakorači Emin u svoju rodnu kuću. majka izleti da ga dočeka na avlijskim vratima. U kući se braća poljubiše, a onda nakon večere posijeiše ali su slabo pričali svi u mukloj tišini  do ponoći sjediše.

Na babin čardak za čas se pope Emin, "A, zašto, babo, Ahmed hoće da oćera snahu"? upita Emin.

"Držim da naša snaha nema mahane, lijepa je, čusta, radina, snalažljiva, sam Bog zna zašto hoće da je oćera"...... reče Hamdanbeg.

A zna li ona da hoće da je oćera ?

"Zna“

"Eno je dreči uzdahnu Hamdanbeg, pa se predade šutnji.

 Sutradan Emin ode u Ahmedov dućan, ali zbog mnogih mušterija braća ne mogaše popričati do popodneva, kad Ahmed zaključa dućan, a Emin se otvori.

"Čujem brate, da hoćes da oćeraš ženu"

"Dobro si čuo, brate, znam da si radi toga došao iz Sarajeva".

"Sramota je i šteta, Ahmede, tek si je doveo, a snaha je valjana, lijepo kuću održava, sluša roditelje, povrh svega lijepa je".....

"Stanider malo, brate Emine..... Šta mom i tvom babi dođe Esma"?

"Kako sta mu dođe, valjda snaha?"

"A šta dođe nasim sestrama, tebi i cijeloj našoj familiji?"

"Pa, svima nam je snaha".

"E slušaj sad, brate, svima vama Esma je snaha i svi kažete da je dobra i smjerna snaha, što ja vama ne poričem, ali samo meni Esma je žena i samo ja znam kakva je ona žena"

Na te Ahmedove riječi Emin zanijemi, posjedi još koji minut u bratovom dućanu, pa ode kući gdje ne umjede ništa da kaže ocu i materi, samo je širio ruke. Sutradan Emin otputova u Sarajevo.

Ne prođe vise od sedam dana nakon toga, a Eminu iz Doboja u Sarajevo stiže telegram na kojem je pisalo:

Ahmed oćerao prvu ženu,stop. Druga iz Tešnja došla prije nego što je prva stigla svojoj kući u Matuziće, stop. Je li druga dovedena kao snaha na probu i koliko će druga snaha ostati u našoj kući, ne zna se, stop. Ti Emine, ne dolazi dok nešto više ne saznamo o tome i dok ti ne javimo, stop.

U potpisu: babo i mati.

Sjedam za stol u caffeu, ovala dvorana Skenderija.
Pravio sam se da je ne vidim dok sam prolazio tik pored nje.Sjedila je na sank stolici i štrihirala neke papiriće jos dok sam se penjao stepenicama skontah da su to listici, kladi se ona na sve zivo.Mada sam i pretpostavljao da je tako.
Ona i ja se poznajemo tek odnedavno, mislim kako nema ni pola godine, a toliko se toga izdešavalo između nas da ne bi stalo u 5 godina druženja sa nekom običnom osobom.
Molio sam da napravi sljedeći korak ona, a znao sam da je to neizostavna stvar.Baš onda kada je nabila frajera boksom i rekla kako će mu se najesti srca ako me još jednom pipne.
Kkao se taj put zaštitinički ponijela prema meni tako je svo ovo vrijeme.
Jojjj nemam više vremena da pišem , ali ovo definitivno moram podijeliti sa vama.
Pitam se da li će to ikoga interesovati, ma vidimo se.